Pozdrav svima.. Eto kako više ne pišem pjesme, a i došao je trenutak objavljivanja mog godišnjeg posta, vrijeme je da se na ovom blogu pojavi „to nešto što pišem“ i na što trošim svoje slobodno vrijeme.
Ovo nije povratak, tek navratih, jer ostale priče su preduge da bi se stiskale na ovim zaboravljenim stranicama…
Zalazak Sunca
Ponekad, u dahu nadolazeće magle, u odsjaju umirućeg sunca, srest ćemo se i pokloniti. Na klupi prigradskog igrališta, osamljenog i uvaljanog u tišinu, s tobom ću podijeliti mjesto. Odsjaji crvenih tobogana šarat će travom posljednje zrake dnevnoga svijetla, krošnje će oživjeti. U igri s vjetrom, šum zelenih listova prolaziti će kroz tvoju kosu. Ona će lepršati, i dodirivati moj obraz. Opijen mirisom vanilije, sklopit ću oči i uživati u tišini. Zadjenut ćeš pramenove za uho, a ja ću ponovo osjetiti samoću. Podići ćeš ruku i dodirnuti mi rame. Postoji čarolija u tvom dodiru, jer dodirnuše me mnoge, ali samo tvoja ruka me budila. Sjećam se tvog pospanog pogleda, tvoje rupice na obrazu što bi nastala kada te moje gluposti natjeraju na osmijeh. Sjećam se topline tvoga dlana na mojim grudima, riječi koje si mi šaptala kad god bi se tužan gubio u vedrini minulih dana. Sjećam se svojih tuga, eh da sam samo znao…
Razmazat ćeš svoju ruku po mojem ramenu, po vratu. I tad ću zadrhtati, i neka mi nitko ne govori da i taj drhtaj je laž. Jer ja ga osjećam kao i ovaj vjetar na licu, kao i bore na čelu. On je za mene stvaran kao što stvaran je i ovaj svijet koji je nastavio živjeti kao da je živjeti bitno. Ti si bila moja utjeha, moj savršeni putnik s jednosmjernom kartom do posljednje stanice. Do debelih balvana na kolosijeku. Nema novih prilika, nema više povratka za one što su zagrljeni usnuli u hladu Adamovih voćnjaka. Tvoj miris polako hlapi s jastuka, sa starih kaputa, sa šalova. Ostale su tvoje knjige, označene uvijek na istim stranicama. Tvoj omiljeni cvijet, na dnu je kristalne vaze, uvenuo, nestao i pretvorio se u prah. Na slici tvoj osmijeh, ona vedrina što me nekada oduševljavala, sada razdire u vatri nedoživljenog bola. Ali ne skidam pogled.
Kada si rekla, ne zaboravi me, ti nisi mogla znati…
Zagrlit ćeš me, i ja ću tada umrijeti, iz ovog svijeta k tebi. Kleknut ću pred tvoje noge i zaplakati. Molit ću te za oprost sklupčan uz tvoja stopala. Jedna šaka suza za onaj dan kad sam zakasnio i za tmurno nebo tvoje zadnje večeri, što te dobro nisam čuvao i što nikada nisi vidjela more. Molit ću te da mi oprostiš. Za romane kojima nisi saznala kraj i što tvoje posljednje riječi nisam mogao razumjeti. Žao mi je mila. Što se sjećanja na tebe polako gube i što je zalazak sunca ostao jednako lijep i bez tvog zanesenog pogleda. Oprosti mi! Tad ćeš popustiti zagrljaj. Osjetiti ću toplinu kako polako izdiše. Reći ćeš: „Gledaj! Gledaj ljubavi moja“
Nebo će zacrvenjeti svoje zapadne proplanke i onaj zalazak sunca koji si toliko voljela, zablistat će u punom sjaju. I ja ću ga ponovo vidjeti, kroz tvoje oči, baš kao nekad. Progledat ću tada, i dok se svjetlo sumraka bude probijalo kroz moje trepavice, znat ću da si uz mene. I ponovo čut ću tvoje riječi, onako očarane, zaljubljene: „Crvenilo neba, eh kakva slast. Pogledaj onaj oblak, ni da je manji, ni da je svjetliji, ni da od njega postoji ljepši, a opet je samo maleni djelić božanskog akvarela što se presijava i blista Začaran je pogled što ga zarobi u sliku, pamti to. Ovo je slika Boga, jer slučajnost ne stvara ravnice i pustinje. Slučajnost ne stvara ovakvo veličanstvo u očima smrtnika. To je ono u što ja vjerujem.“ Ti ćeš govoriti a ja ću pamtiti, kao i uvijek, zaljubljeno. Sunce će zaći i nestati, i ostat će samo tišina i mrak. U tami ćeš sjediti, i razmišljati, a ja ću te čekati dok god ne odlučiš progovoriti. Poštovat ću tvoju tugu, tvoj zanos za životom i ljepotom. Malo nas je čudnih koji toliko pazimo, a ti ništa nisi propuštala. A ja sam zahvaljivao tvojem bogu, što mi je poklonio razum da ne propustim sve ono što je u tebi ostvario. Ti nećeš više progovoriti, do novog zalaska sunca.
Zvijezde će ocakliti zatamnjelo nebo, a ja ću ostati sjediti. U očima užurbanog svijeta ja samo zauzimam mjesto. Dvoje na klupi. Jedno na klupi. Pamti li tko? Ali ne brini mila ja ću pamtiti dok me bude. I dok me bude čekat ću te u zalasku, u odlasku, u nečijim zorama. Uvijek na onoj klupi. Ja ću ti čuvati mjesto.